Od početka ove godine, kada je određen besplatan linijski prevoz na teritoriji grada Beograda, naknada za prevoz kod poslodavaca i dalje izaziva mnoge dileme. Kako postupati u praksi? Da li imate obavezu prema zaposlenima da nadoknađujete ove troškove? Na koji način i u kojoj visini? Ili ste, s obzirom na to da je uveden besplatan prevoz, oslobođeni ove obaveze?
Navedenim pitanjima već smo se bavili u tekstu Besplatan javni prevoz u Beogradu od 1. januara 2025. godine, ali je u međuvremenu doneto i Mišljenje Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, br. 340029 2025 13400 001 011 024 od 31. januara 2025. godine.
Zato vam u nastavku dajemo najnovije tumačenje propisa o naknadi troškova prevoza.
Način određivanja visine naknade za prevoz
Kada je u pitanju naknada za prevoz u glavnom gradu, ministarstvo u mišljenju konstatuje da, u ovim okolnostima, zakonsko merilo za određivanje visine naknade na koju zaposleni ima pravo – negira samo pravo, te da je pitanje načina i visine isplate ove naknade potrebno rešiti na drugi način. Odnosno, tako da se opštim aktom i ugovorom o radu može urediti da merilo za naknadu troškova dolaska i odlaska sa rada bude visina poslednje isplaćene naknade po ovom osnovu, pre novonastale situacije vezane za besplatan prevoz u Beogradu.
Ipak, čini se da i pored toga mišljenje nije u potpunosti otklonilo dileme. U sledećem naslovu pronađite opširniji odgovor na pitanje koje najčešće muči poslodavce.
Da li je naknada za prevoz i dalje obaveza poslodavca?
Naime, pravo na naknadu troškova prevoza je zakonom zagarantovano pravo zaposlenih koje oni imaju za dolazak i odlazak sa rada i čiji je smisao da se obezbedi prisustvo zaposlenog na radu, što je i propisano odredbom člana 118. stav 1. tačka 1) Zakona o radu.
S tim u vezi, kod poslodavca kod koga je opštim aktom (kao što je kolektivni ugovor i pravilnik o radu) uređeno da zaposleni može da ostvari predmetno pravo u visini cene mesečne prevozne karte, pri čemu je javni prevoz besplatan na relaciji od mesta stanovanja do mesta rada zaposlenog, poslodavac nije u obavezi da utvrđuje visinu naknade u nekom drugom iznosu (npr. na osnovu nekih drugih, neodređenih merila) pa ni u visini poslednje isplaćene naknade po ovom osnovu.
S druge strane, u slučaju poslodavca kod koga je opštim aktom određeno da zaposleni ostvaruje pravo na naknadu stvarnih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, poslodavac ima obavezu da zaposlenom nadoknađuje troškove prevoza na način utvrđen opštim aktom, nezavisno od toga da li je javni prevoz besplatan na relaciji mesto stanovanja – mesto rada.
Takođe, kao odgovor na ključno pitanje da li je naknada za prevoz obaveza poslodavca ili samo dodatna pogodnost, važno je napomenuti i da je, shodno članu 8. Zakona, propisano da poslodavac ima mogućnost da opštim aktom i ugovorom o radu utvrdi veća prava i povoljnije uslove rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom. Iz pomenutog proizilazi da poslodavac svojim zaposlenima može da isplati troškove prevoza i u većem iznosu od onog koji im zakon garantuje.
Zaključak
Naknada za prevoz još uvek stvara nedoumice kod poslodavaca. Razumemo da je nova odluka donesena početkom godine izazvala značajne promene i zbog toga smo u ovom članku pružili dodatna pojašnjenja i sagledali regulativu iz novog ugla. Na kraju, možemo da zaključimo da na poslodavcima ostaje da sami odluče da li će i na koji način nastaviti sa isplatom troškova prevoza.
Ako imate pitanja ili vam je potrebna pomoć u ovoj oblasti, ispunite besplatnu kontakt formu i pošaljite nam upit. Naši stručnjaci za obračun zarada i savetnici će vam vrlo rado pomoći.
